Tekst i fotografije: Emir Vučijak
U sklopu projekta “Biking and Heritage for Bosnia and Herzegovina” biciklisti iz Mostara, Sarajeva, Vlasenice i lokalnih zajednica posjećuju nekropole stećaka kandidirane za UNESCO listu svjetske baštine, druže se i upoznavaju razne krajeve BiH. Nedavno su boravili u Hercegovini i imali vikend za pamćenje.
Nekad je bila često korištena krilatica “Upoznaj zemlju da bi je više volio!”. I zaista, nakon ovakvog jednog vikenda čovjek zapravo shvati kako lijepu zemlju imamo a kako malo znamo o nekim krajevima. Pritisnut svakodnevnim obavezama, pa i političkim uređenjem, prosječan bosanac i hercegovac radi, radi, radi… jedva sastavljajući kraj s krajem i eventualno ponekad skokne do obližnjeg izletišta na roštilj. U boljem slučaju, jednom godišnje se spusti putem M17 do mora, gdje se bori protiv sunca, komaraca i cijena, te jedva čeka da se dočepa hladovine u Jablanici. A skrene li se malo s tih glavnih, asfaltiranih saobraćajnica – otkriva se takva ljepota da čovjek pomisli kako bi do kraja života mogao hodati sve novim i novim stazama i otkrivati predjele, vode ili livade, a da mu nikad ne dosadi.
Prvi dan tura je startala sa Boračkog jezera. Nikako nam nije jasno kako država do ovakve ljepote ne izgradi normalnu saobraćajnicu, a ne vijugavu cestu široku jedva nešto više od automobila, pa svako križanje predstavlja opasnost. No, to se začas zaboravi kad se ugleda smaragdno zeleno jezero uokvireno Prenjom. Slika ”alpska”. I to je tek start ture ka Glavatičevu, asfaltiranom, rijetko prometnom dionicom kojom voze uglavnom ribari mušičari. Usput se divimo bistroj vodi Neretve, visećem mostu iz nekih davnih vremena, lijepo uređenom parku i jezercetu Hitko raftinga, te naposlijetku miru i pravom raju za dušu na nekropoli stećaka “Biskup” iznad Glavatičeva. Za takvu ljepotu nije teško padalo okretanje pedala uzbrdo, na sreću, ne pretjerano veliko. Potom pakovanje i noćenje u Mostaru.
Sutradan, mnogo je veća grupa i tura Nevesinjiskim poljem koju ćemo dugo pamtiti. Nevesinje je mali, pomalo napušteni gradić istočno od Neretve u koji ne svraćaju slučajni putnici namjernici. Život kao da je ovdje stao. Nevesinjsko polje se, ravno kao staklo, čini nepreglednim čiju ljepotu ističu: Velež s jedne, i Crvanj s druge strane. Poznati su nam oba sa planinarskih i turno-skijaških tura, ali bogatstvo flore nevesinjskog polja po prvi put uživo upoznajemo. Ne zna se koje su livade ljepše: one intenzivno žute prekrivene cvijećem, tamnozelene travnate, ili one gdje se isprepliću bijele margarete i crveni makovi. A sve to uokvireno masivom Veleži kojeg pamti oko ili bilježi objektiv fotoaparata. Potom prolazimo kroz mala, pitoreskna sela. Ne mogu se oteti utisku kako smo isti ugođaj imali u Dolomitima, samo za deset puta više novca.
I kao da to nije bilo malo, dolazimo do nestvarno lijepe rijeke Zalomke. Usred ničega zelena, duboka voda i most iz osmanskog perioda. Kao da ne želi da privuče previše pažnje i svoju ljepotu sačuva samo za probrane, Zalomka malo dalje nestaje, ponirući duboko u hercegovački krš. Posjetiocu zastaje dah, a mi naravno zastajemo praveći poveću pauzu da što duže upijemo taj mir i ljepotu. Miris raznovrsnih biljki je nestvaran, pa beremo svježu nanu.
Mostarci naravno ne bi bili pravi Mostarci kad ne bi skočili sa „starog“. Ovaj most se čini dovoljno star, voda dovoljno duboka i zelena, i divimo se letu dvojice odvažnih. Čini se da bi ovako mogli danima uživati.
No, krećemo dalje. Put nas vodi preko livada i polja sve ukrug ponovo do Nevesinja. Brza kafica, pakovanje i odlazak kućama. Valja sutradan u neki novi svijet, jer ovo kao da je bila posjeta drugoj planeti.
