Piše: Prof. Mersiha Sarač, predsjednica Udruženja dijabetičara “Diabet” iz Visokog

Ilustracija: T. Lazić

Ovo je moj hommage našoj sudbi, našoj borbi, našem ratu sa sobom i medicinom, zakonom, pomjeranjem granica…

Prošle godine na današnji dan nastao je tekst „Naša prva mjerljivo slatka godina“. Tada sam imala skoro trinestogodišnjaka, uplašenog vlastitom bolešću, naglim skokovima, naglim padovima, brojanjem ugljikohidrata, matematičkim izračunima i sl.

Danas, godinu dana od prve godišnjice,  a dvije godine od otkrivanja, imam skoro četrnaestogodišnjaka koji je shvatio da je doživotno ipak doživotno, da je remisija period kojeg se sa sjetom u očima sjećamo i da se ipak moramo ubosti za svaki komadić hrane obilate ugljikohidratima.

U hormonalnom statusu kakav nam samo pubertet može ponuditi, pomalo otkrivam poneku sijedu vlas u kosi i zahvaljujem se izumitelju farbe.

Vječno gladno bivše dijete, sada mladac, kod nabrajanja hrane koju je pojeo redovno nešto izostavi.

„Pojeo sam dvije šnite hljeba (2 j UH), pola pileta, supu od karfiola, šest mandarina (2 j UH), jednu jabuku (1 jUH), nekoliko boba grožđa (ne znamo koliko j UH jer ne znamo broj boba), šećer je bio 13,4 mmol/l, dao sam 6 j NovoRapida. Stvarno ne znam otkud sad 26 mmol/l.  Sigurno je iglica na penu bila začepljena.“

I onda malo kasnije u pospremanju radnog stola nađem omote od čokoladice i kutijicu od soka i shvatim da 26 mmol/l nikad nije neobjašnjivo i slučajno, da sam opet pala na foru, zaljubljenošću majke u bambijevski nevin pogled svoga čeda  i previdjela malog manipulatora kojeg sam rodila i odgojila. I onda sam, ipak, ponosna jer svu tegobu života zna iznijeti sa svojih nepunih četrnaest.

Kada je sve u redu u ljubavi i školi, onda savršene vrijednosti od 6-10 mm/l imamo skoro na regularnoj osnovi, međutim, kad bilo šta od navedenog izađe iz idealnog kolosjeka ili smo „niski“ ili „visoki“ i ravnoteže se jako teško dokopati.

”U borbi za JA ostvarujemo MI.”

Prošle godine, rekoh da smo napravili udruženje u Visokom. Lagano se i mladac interesirao njemu. Sve ga više zanimaju prava njegove populacije, načini na koje se boriti za njihova proširenja, kako pomoći onima koji pomoć trebaju. U tom udruženju broj članova raste, krug se počinje brinuti za sebe. Moje mame su postale moje sestre, ali mislim da sam vam to već i rekla. Sve više se družimo i udružujemo, bliske smo sestrinski, dijelimo tuge i nade. Djeca shvataju da njihova borba, i medicinska i legalistička, tek počinje te da će biti i duga i teška, ali da će iz nje, ako Bog da, izaći kao pobjednici.

Prošlogodišnja priča bila je emotivno–majčinska, a ova je legalističko–lavovska. Već odavno smo zanemarili sebe na putu do ostvarenja kolektiviteta, i na tom putu spoznali da baš kolektivitet izdvaja pojedinca u JA. U borbi za JA ostvarujemo MI.

U borbi da sa 26 mmol/l ponovo budemo 6 mmol/l shvatamo da je život stogodišnji rat Sjevera i Juga, pri tome znajući da je želudac Jug, a mozak Sjever, a znamo da je Sjever jači i da je pobjednik!