Simptome bolesti ne treba zanemarivati jer rana dijagnostika pomaže u bržem liječenju reumatoidnog artritisa. Treba znati da je riječ o bolesti koja se može kontrolisati, ali ne i izliječiti.
Pripremila: Bedrana Kaletović
Osjećate li simptome poput jutarnje ukočenosti, bolova u zglobovima, imate oteknuća i ograničene pokrete pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti, gubite energiju i brzo se umarate, vrlo je izvjesno da imate reumatoidni artritis. To je hronična bolest koja najčešće počinje između četvrtog i šestog desetljeća života, iako može početi i ranije, i od koje najčešće obolijevaju žene.
Reumatoidni artritis je prema medicinskoj literaturi autoimuna bolest koja nastaje neispravnim radom određenih ćelija imunološkog sistema pri čemu one napadaju zdrava tkiva zglobova. Iako je uzrok bolesti nepoznat, fokus je na oslobađanju hemikalija imunoloških ćelija koje mogu oštetiti hrskavicu, odnosno tkivo koje amortizuje trenje između zglobova i kosti. Genetska podloga za nastanak bolesti ima ulogu, ali nije presudna.
U početku je bolest teško otkriti jer simptomi poput jutarnje ukočenosti ne moraju nužno značiti i reumatoidni artritis, ali to ne znači da ih trebate zanemarivati jer se bolest lakše usporava sa što ranijom dijagnostikom. U tom slučaju, bolovi se mogu ublažiti, bolest se može usporiti ili privremeno zaustaviti, ali se ne može izliječiti.
Za potvrdu dijagnoze reumatoidnog artritisa potrebno je izvršiti laboratorijske testove koji će sa niskim nivoom eritrocita i njihovom povišenom sedimentacijom, uz antitijela ili proteine u krvi koji se pronađu kod više od 80% bolesnika, nesumnjivo značiti ovu bolest. Također, rendgenski snimak može ukazati na karakteristične promjene na zglobovima. Upala zglobova se ponekad može odraziti i na druge organe kao, na primjer, oči ili pluća, o čemu također treba obavijestiti ljekara.
Stručnost specijaliste reumatologa od ključnog je značaja da se napravi rana dijagnoza reumatoidnog artritisa i da se isključe bolesti koje oponašaju ovu vrstu artitisa. Bitno je da specijalista reumatologije odredi prilagođen tretman pacijentu i da u saradnji sa ljekarom primarne zdravstvene zaštite i drugim zdravstvenim radnicima ima nadzor nad procesom liječenja.
Cilj liječenja je smanjiti simptome i poboljšati funkciju zglobova koliko je to moguće. Veliku ulogu u tome imaju rana uspostava dijagnoze i što ranije odgovarajuće medicinske terapije jer svako odgađanje liječenja znači trajnu štetu i gubitak funkcionalnosti zglobova.
Terapija ove bolesti posljednjih decenija znatno je uznapredovala. Veliki napredak u liječenju reumatoidnog artritisa predstavlja pojava bioloških lijekova koji mijenjaju tok bolesti, usporavaju destrukciju kostiju i uvode bolest u fazu mirovanja. Osim njih, u glavnu skupinu lijekova za reumatoidni artritis ubrajaju se i nesteroidni protuupalni lijekovi, kortikosteroidi i imunosupresivni lijekovi.
Biološki lijekovi u liječenju upalnih reumatskih bolesti primjenjuju se samo kod bolesnika kod kojih se konvencionalnim lijekovima ne može postići zadovoljavajući učinak. I dok je pacijentima u Republici Srpskoj biološka terapija uvrštena u Listu lijekova za nemaligne bolesti, a koje finansira Fond zdravstvnog osiguranja RS, u Federaciji BiH ove lijekove pacijenti oboljeli od reumatoidnog artritisa moraju kupovati.
Kvalitet života pacijenta sa ovom bolešću je narušen, čemu doprinosi hroničan umor, depresija i osteoporoza. Stoga je neophodna redovna i zdrava prehrana. Ukoliko je pacijent pušač, treba imati u vidu da je duhan najčešći okidač ove bolesti kada govorimo o faktorima iz okoliša jer se smatra kako je odgovoran za trećinu teških dijagnoza i 50 posto slučajeva kod genetički podložnih osoba.
Teži oblici ove bolesti mogu dovesti i do invalidnosti pacijenta stoga nije rijetkost da pacijenti skrivaju svoju dijagnozu, da se osjećaju izolirano od društvene zajednice, a bolest se nerijetko odražava na radnu sposobnost i česte izostanke sa radnog mjesta.
Upotreba lijekova omogućava pacijentu da normalizuje svoj životni tok, no činjenica je da bolest smanjuje životni vijek do sedam godina. Smrtnost najčešće nastupi nakon zatajenja srca, uslijed infekcije i gastrintestinalnog krvarenja, a oko 10% pacijenata ima trajni invaliditet bez obzira na terapiju i istrajnost u liječenju.
